AS ima naslova na koje sam alergičan. Napune mi se nozdrve polenom pa kišem okolo dižući dreku i plašeći sitniju djecu. Sprema se janjocid. Zagrijavaju se proleteri, ljubitelji lika i djela,podnapite pjesme i toplih jela...
PROLJETNA REVOLUCIJA (sagnjio mi ražanj).

Proljeće je ipak uspjelo, još je jednom stidljivo provirilo u martu pa ga ohrabrio april. Još jednom je obasulo beharom naše mahale i avlije, naše gradove i poluprazna sela. Zima je bila duga i žilava ali se na kraju ipak predala i povukla poražena sunčevim sjajem, poražena novim životom koji se budi svuda oko nas, koji se budi u nama....

Prije osamnaest godina u ovo vrijeme sjedio sam u jednom zeničkom neboderu i pisao svoju prvu knjigu.
Tad me još držalo uzdanje da imam nešto važno reći svijetu oko mene. Držalo me vjerovanje da je nužno zabilježiti nezabilježivo, opisati neopisivo...., zapravo je jedino bilo bitno preživjeti... Svi mi želimo biti srećni, nosimo u sebi tu svoju životnu radost, uporno okolo vučemo svoj teret sačinjen od naših uzdanja i nada, naših ljubavi i zabluda, naših želja i planova i sami smo svoja sudbina. Ono što je u nama i ono što smo mi smješta nas i određuje, vodi nas kroz naše vrijeme, daje nam i uzima nam... Živi smo, ( tu počinje većina naših problema) i taj svoj život najbolje osjetimo u ovim cvjetnim i mirisnim danima punog proljeća kad nam se nad glavama razlije nebo boje mora a zrak miriše svježinom i polenom. Svijet oko nas, ma kako surov i hladan bio, vrati nešto od svog starog sjaja iz vremena kad smo ga posmatrali očima djeteta, kad nismo imali niti mogućnosti niti potrebe da vidimo iza pozornice, da čitamo između redova da naslutimo zadnje namjere - dječija naivnost i iskrenost branila nas je od bola i gorčine a dio te priče ja uvijek osjetim baš u ovim danima koje tako volim...

Teško je raznježiti starog matematičara koji okolo zvjera s «metrom» u rukama nebi li izmjerio širinu, visinu i dubinu smisla svega oko sebe, prepun rana na duši i gorčine u srcu, prepun bolnih i tragičnih iskustava koja je prikupio živeći na baštini svojoj, na plemenitoj i braneći je svim svojim snagama...
Njemu je proljeće uvijek božanski dar u kojega ostane zagledan i nad kojim zastane. Opusti svoje uzburkane misli, odmara svoje napeto tijelo vojnika s perom u ruci...
Tad ga zapljusnu sjećanja na sva njegova proljeća, sjećanja na milje odrastanja zauvijek usječen u njegovu srcu... 

Sjedi tako preskakač predispozicija prije osamnaest godina u zeničkom soliteru i zatvara svoje skromno štivo rečenicama... Zašto rujem pogledom po plavičastim gromadama vlašičkih stijena od njih očekujući odgovore na svako moje zašto. Probijam pogledom tu kamenu gromadu i prodirem u pejzaže djetinjstva.
Povijam ruke za dovu nad humcima i daskama sa ispisanim imenima - Emir, Ehvan, Fikret, Ramo, Senad... Probijam se pogledom kroz hrpe bosanske zemlje da od zaborava otrgnem poneki dragi lik, poneki drag osmijeh, poneku uspomenu....

Učili smo od starijih narodne izreke – citirali ih. Služili se mudrošću starijih, njihovim ponašanjem, ophođenjem...
Međutim, nekoliko posljednjih decenija praksa se radikalno mijenja; dobismo od starijih novu izreku: ODNIJEĆE VODA!!

Od tada voda, rijeke, potoci, decenijama donose smeće, posebno s početka masovne upotrebe plastične ambalaže, tetrapaka ali i svega što više ne treba, jer –
ODNIJEĆE VODA!
Sada smo i mi nešto stariji, ili stari. Nosimo novu, "modernu" naviku.
Jajačke nevladine organizacije godinama marljivo rade na neki način Sizifov posao – čišćenje obala od silnog smeća koje donosi Pliva od Pljeve (Plive), Šipova, Jezera.
S druge strane, Vrbas donosi što nam poslaše Vakufljani, Vinčani, itd.
E, isto tako i Jajčani šalju svoju poštu ka Banjaluci.
 
Zakon – udri po džepu, ekološka policija, policija i druge institucije na tom polju ne postoje, nema ih.
Šta li svega i koliko smeća još na dnu korita rijeka, jezera ima? Dok se neko ne usudi snimiti kamerom nećemo moći ni pretpostaviti, a dotle ni vidjeti.
Na kraju, nemamo Ronilački klub, za razliku od Banjaluke koja tradicionalno i visokoprofesionalno obavlja takav vid djelatnosti, gotovo u vrbaskom plićaku...

A dobro bi bilo snimiti, dobro bi bilo stalne aktivnosti provoditi od grada do sela. Svjest se postiže vremenom, a na tome valja raditi.
Ali ko, kada?

Novi načelnik Općine, i zašto ne reći, najljepšega bosanskohercegovačkog grada – Jajca, mladi mašinski inženjer Emir Hozan bio je vrlo susretljiv i otvoren u razgovoru, te je  Jajčanima, između ostalog, poručio i ovo:

NE ODRIČEMO SE NITI JEDNOG JAJČANINA NA SVIJETU!

FJ: Gospodine Hozan, postoji ustaljena praksa da većina intervjua koje radim zadrži tu živu notu razgovora i neposrednosti u komunikaciji pa ćemo tako i ovaj razgovor otvoriti sa najlogičnijim mogućim pitanjem od kojeg će se najviše okoristiti dio našeg čitalaštva koji Vas ne poznaje: Ko je, dakle, Edin Hozan, prvi čovjek Općine Jajce i načelnik svih Jajčana, bar ste to tako i naglasili u jednoj od svojih izjava nastupanjem na ovu poziciju nakon zadnjih lokalnih izbora?

HOZAN: I meni su draži ovakvi razgovori koji zadržavaju tu nasušno nam potrebnu - notu živosti i neposrednosti i ja jesam, i osjećam se kao načelnik svih Jajčana, kako onih koji su ovdje s nama tako i onih koji su već duže ili kraće vrijeme izmješteni i raseljeni bez svoje volje diljem svijeta. Rođen sam 1973. godine, a po zanimanju sam diplomirani mašinski inžinjer, pripadnik jedinica Armije RBiH od 1992- 1995.godine.Nakon rata sam jedno vrijeme radio kao profesor u Srednjoj tehničkoj školi ovdje u Jajcu, a jedno kraće vrijeme i na tehničkom pregledu vozila ... Godine 2004. biran sam u sastav OV Jajce gdje sam bio do 2006. kad sam na opštim izborima izabran za zastupnika Skupštine SBK-a, a proveo sam i pola mandata kao parlamentarac u Domu naroda F BiH od 2008. do 2010. godine. Oženjen sam, otac sam dvoje djece i to bi bilo to u najkraćem presjeku ako bi se čovjek predstavljao u jednoj rečenici.

FJ: Na lokalnim izborima 2012. godine Jajčani su, čini mi se, po prvi put izabrali nekoga ko bez ustezanja i s ponosom kaže da je bio dio neposredne odbrane BiH od agresije, da je bio vojnik koji se za svoj dom i domovinu borio svim svojim potencijalima. To najveći dio Vaših sugrađana cijeni bez obzira kako su glasali na zadnjim izborima. Šta ste naslijedili kao šef općinske administracije i kakva je Vaša procjena njenog stanja nakon prvih mjeseci koliko ste prvi među Jajčanima?

HOZAN: Vidite, dolaskom u ovu zgradu želio sam ostvariti najbolju moguću komunikaciju sa zaposlenicima, posebno sa šefovima pojedinih službi, odnosno, mojim pomoćnicima za razne oblasti i to mi je bilo najvažnije kako bih sagledao situaciju u pojedinim oblastima i pronalazio skupa sa tim ljudima moduse za unaprijeđenje svake pojedine službe, a time i općinske administracije ukupno. Za sada uspijevamo održavati dostignuti nivo kvaliteta ali neke oblasti moramo unaprijediti i taj dio posla je tek pred nama. Znate, ima u pojedinim službama ite kakvih resursa i potencijala koji su umrtvljeni gdje imam ozbiljnih zamjerki na dosadašnji rad. Tu sam da unaprijedim sve skupa kako bi općinska administracija stekla rutinu i najviše standarde u komunikaciji sa našim građanima, da izgradimo jedan brz i sposoban servis koji će u najkraćem roku odgovoriti svim njihovim zahtjevima i potrebama. Želim voditi jednu transparentnu Općinu u kojoj će i sami građani uzeti aktivnog učešća u rješavanju svih onih problema koji nas zajednički opterećuju, te da napokon pokrenemo korištenje naših resursa u smjeru općeg boljitka svakog Jajčanina i razvoja lokalne sredine. Što se tiče finansijske situacije mi stojimo dobro, imamo stabilan budžet, nisam zatekao nikakve obaveze i sve što je predhodno dogovarano je i ispoštovano, tako da s te strane nismo opterećeni nikakvim zaduženjima. Što se tiče prvog dijela vašeg pitanja, koje je prije konstatacija, mogu samo reći da sam ponosan na svoj odnos prema ratnim strahotama koje smo skupa prošli i ne vidim da se bilo ko od nas ima ičega stidjeti iz tog perioda. Ja svoju zemlju volim, a to onda podrazumijeva i sve ono kroz što sam prošao u periodu 1992-1995. godine.

FJ: Građani često spočitavaju da je administrativni aparat u odnosu na broj stanovnika preglomazan. Koliko zapravo zaposlenika ima Općina Jajce i kakvo je Vaše mišljenje na ovu temu?

HOZAN: Mi imamo ukupno 81 zaposlenika i treba naglasiti da tu ulaze i naši vatrogasci iz DVD Jajce, tako da obim poslova jednostavno uvjetuje i broj zaposlenih. On možda jeste neznatno veći u odnosu na naše stvarne potrebe ali ima tu i ljudi pred penzionisanjem, neki su već penzionisani istekom prošle godine. Znam da taj broj odudara od evropskih standarda ali naša administracija ne opterećuje naš budžet u mjeri u kojoj se to dešava u drugim sredinama, tako da ne vidim u tome neki veći problem. Jako je bitno da izdvajanja iz budžeta na ime pokrivanja administrativnih troškova ne pređu 30 % što je garancija da nam se ne dešava ono što se dešava u drugim sredinama pa nam ostaje prostor da kreiramo razvojne planove kroz projekciju budžeta. Kažem zadovoljan sam tom finansijskom situacijom ali i na tom planu se da štošta unaprijediti. Mi ćemo nadalje nastojati da finansijski Jajce stoji još i bolje.

FJ: Teško je pričati o Jajcu i Jajčanima a preskočiti jedan od simbola ovog grada - vodopad rijeke Plive. Vi ste naslijedili dugogodišnje radove na uređenju slapišta. Ti su radovi prema nekim planovima trebali biti i završeni, no kako vidimo, oni još traju. Hoće li se bar ova turistička sezona dočekati sa dugoročno saniranim vodopadom?

HOZAN: Što se konkretno tiče radova na vodopadu tamo se trenutno izvode završni radovi tzv. Treće faze uređenja samog slapišta. Riječ je o dekorativnom uređenju cijelog prostora oko vodopada, a čekaju se još i bolji meteorološki uslovi da bi se ozeljeneli neki dijelovi sadnjom određenih hortikulturnih vrsta, da bi se montirala još neka oprema na vidikovcima, uredio prostor za posjetitelje, pristupni putevi do same lokacije, itd. To će sigurno biti završeno do početka turističke sezone čime će zvanično biti okončana sanacija vodopada koja permanentno traje više od desetak godina. Sad ćemo napokon dobiti jednu i lijepu i građevinski čvrstu strukturu slapišta na duži rok. Treba naglasiti da posjetioci i turisti konačno imaju priliku da vodopad vide i dožive iz neposredne blizine u njegovom donjem dijelu pa je to još jedan od vidova promocije prirodnih ljepota našeg grada.

PRIJATELJIMA, RAJI, DRUGOVIMA, POZNANICIMA, ŠKOLSKIM DRUGOVIMA, SUGRAĐANIMA MA GDJE SE NALAZILI -
SVIMA OBJAVLJUJEMO PREVELIKU, TUŽNU VIJEST DA JE NAŠ BURLO, NAŠ JASKO, NAŠ JASMIN KAHRIMAN IZNENADA UMRO,
DA NAS JE NAPUSTIO, DA SE PRESELIO NA BOLJI SVIJET.

DRAGI BURLO, ZAISTA SMO TE ISKRENO VOLJELI I VOLIĆEMO TE DOK SMO ŽIVI SVI MI KOJI SMO TE POZNAVALI,
KOJI SMO ODRASTALI S TOBOM, DRUŽILI SE S TOBOM.

MOLIM DRAGOG BOGA DA TI NA ONOM SVIJETU NADOKNADI SVU LJEPOTU KOJU SMO ŽELJELI I IZGUBILI
A DA TVOJOJ PORODICI DADNE SNAGE DA ŽIVOT NASTAVI BEZ TEBE.

Veliki bosanski vojvoda, general Hrvoje Vukčić, sin je čuvene bosanske porodice Hrvatinić.
Hrvoje je rođen u Bosni, u Kotoru – današnjem Kotor Varošu 1350. godine.
Sin je velikog bosanskog vojvode, generala Vukca Hrvatinića.

Postoje brojni dokumenti kao i historijska literatura o velikom bosanskom vojvodi Hrvoju.
Nažalost, ni Hrvoju kao ni brojne bosanske vladare, plemiće, kraljeve i ostale velike bosanske ličnosti nije zaobišla propagandna literatura u službi nacionalističke i osvajačke politike prema Bosni koja datira još iz vremena Kulina bana.
Navešćemo samo nekoliko podataka vezanih za slavnog bosanskog sina:

Oko 1401. god. Hrvoje nasljeđuje Donje Krajeve, a prije 1392. već je bio vojvoda tih krajeva.
Dubrovačka Republika ga je uvažavala svojim zaštitinikom, a bio je i splitski velmoža.
Godine 1392. zajedno sa Turcima poražava vječno agresorsku vojsku ugarskog (mađarskog) kralja Sigismunda pod čijom se vlašću nalazila Hrvatska.
Hrvoje je svečano ustoličen za hercega u Jajcu 4. novembra 1403. godine kada uređuje svoj dvor u Jajcu i Splitu.
U Dalmaciji je vladao kao kralj.
Hrvoje je kovao svoj novac, slao vojske na ratišta, itd.
Nakon poziva ugarskog kralja Sigismunda na rat protiv Hrvoje, vojvoda Hrvoje zajedno sa Turcima 1415. godine razbija agresorsku vojsku kralja Sigismunda kod Doboja.




 Donji Kraji. 1412. godina.

U domovima, u vrijeme kada je stara tradicija imala još uvijek značajno mjesto u svakodnevnici, osjećao se dah novih vremena barem spominjanjem nekih stranih imena u vidu asocijacije, pridjeva ili sličnog. Vrijeme kada bi stari Miljani i Miljanke mahom vraćali se sa nedjeljne mise, pozdravljali su nas sa: „Faljen Isus“, bivajući im redovno otpozdravljano sa „Uvijek faljen“. Vrijeme kada bi stari pravoslavci ili pravoslavke sa Ćusina ili Brišića u prolazu pozdravljali sa: „Pomoz‘ Bog“, bivajući im otpozdravljeno sa „Bog pomog‘o“. Vrijeme kada je komšiji, starom Šaćiru Tutiću, čovjeku koji je već bio dobro „obnečuo“, dio svakodnevnice značio kada bi zadimio cigar cigašpic na terasi, a svakog dana prolazeći stari Dmičić Marko glasno i u šali Šaćira bi pozdravljao:“Zdravo beže!“, a ovaj, isto tako vedra duha, otpozdravljao bi:“Zdravo kneže!“ Šala bi se nastavila, a Marko niti bi zastajao, niti bi Šaćir se pomjerao.  

Tih vremena, momci duge kose od strane didova i šamijama pokrivenih nena, komentarisani ili opisivani su kao „Bitlusi“. Kada bi neki dugokosi momak naišao, rekli bi: „Vid‘ onog bitlusa.“ Naravno da te nene i dede, na koje mislim, nisu kupovali ni singlice ni longplejke navedenih „Bitlusa“, već su im značile ibret novina o kojoj je svojevremeno brujao „radijon“ ili televizor, a televizor je do tada malo ko imao. Naravno da nisu kupovali ni legendarni list „Džuboks“, već su ih znali „sa slika“ iz „Oslobođenja“ ili nekog drugog lista.
Eh, ne znam da li im je na teravijama ili mevludima ikakav hodža objašnjavao da je uredna, duga kosa krasila Isa pejgambera, te ne predstavlja nikakav problem.
Ponašanje je već druga stvar, pa je to -  to: tad postaješ „bitlus“.

„Djeco, šta će vam tolike ploče?“ – pitala se, sada rahmetli, Tutić Šida čija tri sina, a ničim drugim nije pokazivala svoje ponašanje ni prema četvrtom „sinu“, momku podstanaru - Vladi Barišiću Gici, kojem se redovno obraćala riječima -  „sine Vlado“.

Eh, moja dječačka znatiželja bila je velika da, osim ploča mog najstarijeg brata Mirsada, pregledam i mnoštvo malih „koferčića“, crvenih sa oznakom PGP RTVBG, što sam, naravno, i činio. U njima su se nalazile singl ploče „Kridensa“, Ajka i Tine Tarner, Demisa Rusosa… Šidina šamija je bez trunke ljutnje gledala u svoje jablanove kako družeći se uživaju slušajući nove ploče, i isto tako kada bi nalijepili u hodniku, uz mnoštvo ostalih, novi poster legendarnih kaubojaca Džon Vejna, Džulijana Džema, Li Van Klifa…

Dani, mjeseci i godine prolaziše u tihoj mračajskoj dolini. Na prelima se već ranije pjevaše nove pjesme, a najpjevanija je bila pjesma "Dok palme njišu grane"... 
Mahala potpuno utihnu odlaskom ćire koji decenijama je zviždao i tutnjao uz mračajske avlije.
Tek, jednog sunčanog popodneva, igrajući se nekom loptom na putu koji je do juče bio pruga, začujem nešto sasvim novo. Pomislih da je neka strana muzika, a kada sam pažljivije čuo, spoznao sam da je to nešto domaće, nešto novo.
Uskoro ću saznati od Šide kada se već počela bajagi žaliti da je izašla iz kuće jer tamo u kući djeca „navijaju“ vazda isto: „A, draga Nazifa! Šta čuješ, stoput samo – pekar, pekar. Alaselamet!“

Praznina nije dobar znak, zbunjuje nas i onespokoji. Kad mi Zijad reče da namjerava pokrenuti kolumnistički dio ove stranice nekako je vjerujem i imao u vidu prvog dragovoljca, te meni, sretniku, ne preostaje ništa sem glasova što slažu riječi, one opet rečenički smisao i rečenice pa dokle ide ide...
Obzirom da je tema unikatna, i registrovana pod JC, dugo sam razmišljao što je to najbezbolnije za neku laganu i prohodnu kolumnu pa sam smislio da kažem par riječi o dva Jajca istog čovjeka. (Za one s bogatijom maštom da napomenem, ne, ne ne radi se o testisima.)

Ja živim ovdje u svojemu gradu, ma šta živim - uživam. Ako me pitate kako posluje kakva topionica u Lulei, reću vam da me libo racku i za topionicama i za Luleom. Beskorisan sam za poslovni svijet. Usavršio sam umijeće življenja na krajnjem minimumu para i paralizadovoljstava a sam se sebi čudim kako se svega ovoga prije nisam sjetio. Doduše, jednom sam, ratne i gladne 1993. godine uletio u par autobusa da se pozdravim sa nekom svojom rajom, nakon poraza kojeg smo doživjeli u Jajcu s kraja oktobra prethodne godine, viđali smo se sporadično po Zenici, Travniku, Bugojnu i drugim gradovima Srednje Bosne. Sjede u tom busu moji dojučerašnji saborci i sapatnici, dosta im je svega, ako već ne mogu živjeti u Jajcu onda je svejedno kakvo će ih mjesto zapasti u ostatku svijeta. Pozdravimo se i izljubimo, obećam da ću im javljat čim šta krene malo bolje i svak‘ sebi, vozač je ionako već prilično popizdio...

Ova, naoko sporedna autobus- epizoda svoju pravu sliku dobit će tek koju deceniju kasnije, kad sam se sa svojim prijateljima počeo i viđati, dernečiti, ili samo uprazno lokati u tišini... Možda se pitate zašto ja nisam ostao u tom autobusu, skroz prohodna šema, Skandinavija, visok standard i maximum socijalne zaštite ali već sam vam rekao da me briga za topionicama u Lulei. Naravno, nije samo to, usput sam i sam sebe poštedio patnje zidanja cijelog grada u svojem srcu, bojenje rijeka i jezera, mučnog dugogodišnjeg posla kojim su sami sebe mučili moji prijatelji u Skandinaviji. Znao sam da se slike i milje mojeg odrastanja nedaju nadomjestiti maglom Geteborga, ni brodskim sirenama Hamburga... Postoje dva tvrda grada Jajca, u jednom sam ja a drugoga su u svojim srcima sazidali i oplakali moji sugrađani diljem svijeta. Moj je grad siv i zamišljen, sam sebi dovoljan i ma koliko da smo ga voljeli od naše ljubavi mu je uvijek muka, njegove su vode tanje, zidine se zarušavaju , sedra puca.... Imam osjećaj da bi bio sretniji bez nas.

Sjećam se mnogih stabala – velikih krošnji dudova. I crnih, i crvenih i bijelih. Bilo da prođem gradom ili jajačkim mahalama, ili katkad uđem u avliju dudova porodice Šehalić, pred kuću čuvenog, rahmetli Fehke Šehalića, prvoborca onoga rata, čovjeka punog prirodne gospodštine koju zadrža begovskim naslijeđem, čija skromna supruga, vazda u dimijama i šamiji ljubazno otpozdravi, a kada bi mi se dječiji pogled ustremio na zrele dudove, svojim vazda veselim glasom ispunila bi moju dječiju želju: “Hajde, uberi sebi.“



Podno hotela „Turist“, uz plato, vidikovac gdje se nekad s nebom spajao Željin most, rastao je dud, crni dud kojeg prije tri godine, čini mi se da je baš tako, jajačko Komunalno ama baš bez razloga posječe?! Rekao bih da moderna vremena premalo mare za sevap, ne mare za takvo dobročinstvo koje se ne odnosi samo na ljude, omladinu a ponajviše djecu, već i na ravnopravne stanovnike ovog grada, zemlje, planete – ptice.
Svaki dud je više značio pticama negoli prolazniku ili omladini koja bi se pokoji put popela da oćeifi s kojim dudom. A još kad bismo naglasili da je voćku grijeh usjeći! Eh, ali ko mari za sevap, za grijeh? Ma, ko mari za ptice!
Na kraju, grijeh je sjeći voćku pa čak i koristiti se njenim stablom za izradu stolarije i slično.
Ma, neka se to zna!

Bijaše dudova i okolo Starog grada – tvrđave, kule. Bijaše mnogo još stabala dudova – volijačkih, pijavičkih, mračajskih... koje većinom pamtim u pričama, kojih se ne sjećam baš zato što su posječeni prije mojih sjećanja.

Fokus grupa „Nansen dijalog centar – Jajce“, u sklopu „Nansenovih dana 2013“,
 poziva Vas da se pridružite ekološkoj radnoj akciji
" OČISTI! RECIKLIRAJ! ZABAVI SE"!